"Ne krivimo čitave narode za zla i nesreću. Krivi su uvijek i samo pojedinci, bez obzira što ih je tako mnogo da čine za sebe jedan zločinački narod. Krivica nije kolektivna, ona je uvijek pojedinačna, individualna.”
- "Mislim da ljude treba dijeliti na civilizirane i barbare i da je to jedina prava podjela. Sve ostalo su uvredljive besmislice."
- "Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo – a nije jedan, nego mnogo njih – mi bismo trebali da ustanemo i da mu odamo poštu na način koji priliči."
- "Naš cilj, pod svim uvjetima, ostaje cjelovita i demokratska Bosna. Neko je sasvim opravdano i umjesno primijetio da je npr. Sedma muslimanska svojom borbom objektivno više pridonijela očuvanju građanske Bosne od svih samozvanih i grlatih demokrata koji sjede kod kuće i o Bosni samo pričaju. Šta tekbir ili selam smetaju demokraciji? Prvi slavi Boga, a drugi priziva mir. Kome to može smetati i kakva je to ideologizacija? U Bosni za kakvu se mi borimo niko neće biti prisiljavan da vjeruje ili ne vjeruje, niti će biti progonjen zbog svoje vjere, nacije ili političkog uvjerenja."
- "Kad je riječ o odbrani Bosne i stvaranju Armije BiH, mi imamo običaj da kažemo da se dogodilo čudo. Ali, strogo uzevši, čuda ne postoje. Mi smo u ovoj borbi doživljavali i pobjede i poraze. Pobjeđivali smo kad smo učinili sve što je bilo potrebno da neka akcija uspije: kada smo se materijalno i psihološki pripremili, dobro procijenili naše snage i snage protivnika i proračunali sve što živ čovjek može da proračuna. Ako bi neko neopravdano zakasnio, ako bi se dozvolilo stvaranje glasina i panike, ako bi još radio alkohol, a svega toga je ponekad bilo, doživljavali smo poraze.
Dakle, nema čuda, ima dobre i loše procjene i dobre i loše pripreme. Postoji poslovica: hrabrima Bog pomaže. Upravo je tako: Bog je dao zakone uspjeha i neuspjeha i ko se tih zakona ne drži – taj gubi. Tu nema protekcije. Ako mi danas, nakon tri godine, možemo da konstatiramo stalni i “čudesni” rast naše Armije, onda je to samo dokaz da smo se držali zakona borbe i uspjeli da iskoristimo i koordiniramo sve pozitivne elemente naše snage: hrabrost naših ljudi, znanje naših oficira, pa i opći obrazovni nivo našeg naroda. Ovo posljednje nam je, na primjer, omogućilo da oživimo vojnu proizvodnju. Neobrazovan i zaostao narod to ne bi mogao.
Ako bih htio da nastavim tu analizu, onda bih spomenuo kako je Armija, takva kakva jest, rezultat organiziranog rada iz jednog centra, ali i spontanog doprinosa i otpora velikog broja malih grupa širom zemlje. Mi smo uspjeli da sve to sintetiziramo i koordiniramo. U glavni tok ulile su se stotine malih izvora i potočića, što je sve skupa stvorilo moćnu rijeku otpora. Na tome su radile hiljade znanih i neznanih ljudi. Neko je učinio više, neko manje, ali nijedan čovjek ili grupa ne mogu svojatati samo za sebe odbranu Bosne. To bi bilo suprotno historijskoj istini."
- "Dayton je kompromis, a kompromisi nisu pravda. Ipak, ne umire se više u Bosni. A umiralo se mnogo i svakodnevno. To je moralo da prestane i mi ne treba da žalimo. Ako ponekad požalimo što smo potpisali Dejtonski ugovor, sjetimo se onih koji su, zahvaljujući tome miru, ostali u životu. A radi se o hiljadama naših momaka koji bi u nastavku rata poginuli ili ostali invalidi. Zbog njih taj mir je dobar, jer umiranja je bilo previše. Naš narod je mali narod i on nije mogao nastaviti da svaki dan broji svoje mrtve i osakaćene."
- "Mnogi misle da je naša pregovaračka pozicija, nakon vojnih pobjeda u saradnji sa hrvatskom vojskom u julu i augustu 1995. i bombardiranja srpskih pozicija koncem augusta početkom septembra 1995. bila veoma povoljna, što nikako nije tačno. Zaboravlja se da je bombardiranje srpskih položaja od strane NATO-a bilo sastavni dio američke mirovne inicijative koja je bila krenula polovinom augusta 1995., pa je naše manevarsko polje, uprkos našoj vojnoj inicijativi, bilo uže nego bilo kad u toku rata. Hrvatska je već u septembru bila istupila iz zajedničkog fronta i zaprijetila prekidom linija snabdijevanja, Amerika se solidarisala sa Evropom i, po prvi put, skoro ultimativno zahtijevala obustavu rata, imajući vlastitu viziju mira. Postojala je realna opasnost da ostanemo usamljeni i da, u slučaju tvrdoglavosti, u nastavku izgubimo rat ili dođemo u vrlo tešku situaciju. Zato je Dayton takav kakav jest."
- "Moja borba za Bosnu nije bila pravolinijska. Istorijske činjenice su poznate i ja ih niti namjeravam, niti mogu mijenjati. To je neka izlomljena, cik-cak linija, u ovisnosti od situacije u samoj Bosni i van nje, ali opšti smjer je bio uvijek isti: očuvanje Bosne kao cjelovite države u njenim međunarodnim i priznatim granicama. Bio je Carringtonov, pa Cutileirov, pa Vance-Owenov, pa Owen-Stoltenbergov plan, pa konačno Dayton. Štošta se mijenjalo, ali konstanta svih tih planova bila je očuvanje Bosne kao države.
Po svim zakonima vojne i političke logike, s obzirom na odnose snaga i ponašanje svijeta, Bosna je trebala biti zbrisana sa političke karte svijeta. Sjetite se, u jednom periodu, dugom, za nas beskrajno dugom, od decembra 1992. do aprila 1994. bili smo potpuno opkoljeni, imali smo tri fronta: Karadžić, Boban, Abdić. Ali, evo, Bosna je opstala. Pregovori su u tome odigrali svoju ulogu jer mi smo paralelno i jačali svoju odbranu i osiguravali kakvo-takvo prisustvo svijeta u Bosni. Ne znam da li sam uvijek vukao najbolje poteze, ali sam uvijek radio po najboljem svom znanju i savjesti i bio spreman saslušati savjet drugih. Nikad se nisam rukovodio strahom ili nekim ličnim razlogom. Biće potrebna izvjesna istorijska distanca da se stvari objektivno i pravično procijene."
- "Lično imam snažno bošnjačko nacionalno i snažno islamsko vjersko osjećanje i to mi ne smeta da se istovremeno osjećam velikim Bosancem. Ja sam tu dilemu u sebi razriješio, mnogi izgleda nisu."
- "Izvjesne simpatije prema tom čovjeku nisam nikada krio. Istina je da mi se nije sviđala njegova ideologija, pa ni način života, njegovi Brijoni, vile, lovačke kuće itd., ali osjećao sam, i mislim da ne griješim, da on nije bio loš čovjek. Jednostavno, nije bio zloća, kako bi to narod rekao. Bio je komunist, ali nije bio boljševik. U jedan idejno pogrješan sistem unosio je nešto ljudskog i podnošljivog. Kažu da je volio život, a ja iz toga zaključujem da nije mrzio ljude, jer to je povezano. Na drugoj strani, imate askete koji to nisu iz uvjerenja nego zbog nekih ličnih frustracija. Oni ne znaju ili ne mogu da žive, pa ne daju ni drugima.
Oni koji bolje poznaju Tita kažu da nije bio velik strateg, ali niko ne osporava da je bio veliki političar, vjerovatno jedan od najvećih na ovim prostorima u dvadesetom vijeku. Možda ova ocjena stoji u opreci sa činjenicom da se Jugoslavija nakon njega raspala, ali ja ne mislim da je on kriv za to. Srpska hegemonija, koja je genetski bila ugrađena u same osnove Jugoslavije, nosila je klicu raspada. Tito se iskreno borio protiv te hegemonije, ali tu bitku nije dobio, tu bitku je, nažalost, izgubio. Ipak, ono što je valjalo u Jugoslaviji, poticalo je dobrim dijelom od njegove ličnosti; ono što nije valjalo poticalo je od njegove ideologije ili je, jednostavno, bilo naslijeđeno."
- "Moglo bi se kazati da je opredjeljenje za nezavisnost Bosne i Hercegovine donekle bilo iznuđeno. Iznuđeno time što mi jesmo željeli nešto veću samostalnost BiH u okviru Jugoslavije, ali nezavisnost naše države, onakva kakva je kasnije tražena, bila je rezultat otcjepljenja Hrvatske i Slovenije. Mi smo rekli da je svaka Jugoslavija sa Hrvatskom i Srbijom prihvatljiva, ali da nikakva Jugoslavija bez jedne od ove dvije zemlje nije prihvatljiva. Kada je Hrvatska izašla iz Jugoslavije, mi smo se našli pred izborom da ostanemo sa Srbijom i Crnom u nekakvoj krnjoj Jugoslaviji ili da idemo na nezavisnost. Opredijelili smo se za ovo drugo. I danas vjerujem da drukčiji izbor nije bio moguć."
- "Najviši nacionalni cilj Bošnjaka, strogo uzevši, nije nacionalan ni isključivo bošnjački – to je cjelovita Bosna, a to znači građanska Bosna i Hercegovina."
V
- "Mislim da ljude treba dijeliti na civilizirane i barbare i da je to jedina prava podjela. Sve ostalo su uvredljive besmislice."
- "Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo – a nije jedan, nego mnogo njih – mi bismo trebali da ustanemo i da mu odamo poštu na način koji priliči."
- "Naš cilj, pod svim uvjetima, ostaje cjelovita i demokratska Bosna. Neko je sasvim opravdano i umjesno primijetio da je npr. Sedma muslimanska svojom borbom objektivno više pridonijela očuvanju građanske Bosne od svih samozvanih i grlatih demokrata koji sjede kod kuće i o Bosni samo pričaju. Šta tekbir ili selam smetaju demokraciji? Prvi slavi Boga, a drugi priziva mir. Kome to može smetati i kakva je to ideologizacija? U Bosni za kakvu se mi borimo niko neće biti prisiljavan da vjeruje ili ne vjeruje, niti će biti progonjen zbog svoje vjere, nacije ili političkog uvjerenja."
- "Kad je riječ o odbrani Bosne i stvaranju Armije BiH, mi imamo običaj da kažemo da se dogodilo čudo. Ali, strogo uzevši, čuda ne postoje. Mi smo u ovoj borbi doživljavali i pobjede i poraze. Pobjeđivali smo kad smo učinili sve što je bilo potrebno da neka akcija uspije: kada smo se materijalno i psihološki pripremili, dobro procijenili naše snage i snage protivnika i proračunali sve što živ čovjek može da proračuna. Ako bi neko neopravdano zakasnio, ako bi se dozvolilo stvaranje glasina i panike, ako bi još radio alkohol, a svega toga je ponekad bilo, doživljavali smo poraze.
Dakle, nema čuda, ima dobre i loše procjene i dobre i loše pripreme. Postoji poslovica: hrabrima Bog pomaže. Upravo je tako: Bog je dao zakone uspjeha i neuspjeha i ko se tih zakona ne drži – taj gubi. Tu nema protekcije. Ako mi danas, nakon tri godine, možemo da konstatiramo stalni i “čudesni” rast naše Armije, onda je to samo dokaz da smo se držali zakona borbe i uspjeli da iskoristimo i koordiniramo sve pozitivne elemente naše snage: hrabrost naših ljudi, znanje naših oficira, pa i opći obrazovni nivo našeg naroda. Ovo posljednje nam je, na primjer, omogućilo da oživimo vojnu proizvodnju. Neobrazovan i zaostao narod to ne bi mogao.
Ako bih htio da nastavim tu analizu, onda bih spomenuo kako je Armija, takva kakva jest, rezultat organiziranog rada iz jednog centra, ali i spontanog doprinosa i otpora velikog broja malih grupa širom zemlje. Mi smo uspjeli da sve to sintetiziramo i koordiniramo. U glavni tok ulile su se stotine malih izvora i potočića, što je sve skupa stvorilo moćnu rijeku otpora. Na tome su radile hiljade znanih i neznanih ljudi. Neko je učinio više, neko manje, ali nijedan čovjek ili grupa ne mogu svojatati samo za sebe odbranu Bosne. To bi bilo suprotno historijskoj istini."
- "Dayton je kompromis, a kompromisi nisu pravda. Ipak, ne umire se više u Bosni. A umiralo se mnogo i svakodnevno. To je moralo da prestane i mi ne treba da žalimo. Ako ponekad požalimo što smo potpisali Dejtonski ugovor, sjetimo se onih koji su, zahvaljujući tome miru, ostali u životu. A radi se o hiljadama naših momaka koji bi u nastavku rata poginuli ili ostali invalidi. Zbog njih taj mir je dobar, jer umiranja je bilo previše. Naš narod je mali narod i on nije mogao nastaviti da svaki dan broji svoje mrtve i osakaćene."
- "Mnogi misle da je naša pregovaračka pozicija, nakon vojnih pobjeda u saradnji sa hrvatskom vojskom u julu i augustu 1995. i bombardiranja srpskih pozicija koncem augusta početkom septembra 1995. bila veoma povoljna, što nikako nije tačno. Zaboravlja se da je bombardiranje srpskih položaja od strane NATO-a bilo sastavni dio američke mirovne inicijative koja je bila krenula polovinom augusta 1995., pa je naše manevarsko polje, uprkos našoj vojnoj inicijativi, bilo uže nego bilo kad u toku rata. Hrvatska je već u septembru bila istupila iz zajedničkog fronta i zaprijetila prekidom linija snabdijevanja, Amerika se solidarisala sa Evropom i, po prvi put, skoro ultimativno zahtijevala obustavu rata, imajući vlastitu viziju mira. Postojala je realna opasnost da ostanemo usamljeni i da, u slučaju tvrdoglavosti, u nastavku izgubimo rat ili dođemo u vrlo tešku situaciju. Zato je Dayton takav kakav jest."
- "Moja borba za Bosnu nije bila pravolinijska. Istorijske činjenice su poznate i ja ih niti namjeravam, niti mogu mijenjati. To je neka izlomljena, cik-cak linija, u ovisnosti od situacije u samoj Bosni i van nje, ali opšti smjer je bio uvijek isti: očuvanje Bosne kao cjelovite države u njenim međunarodnim i priznatim granicama. Bio je Carringtonov, pa Cutileirov, pa Vance-Owenov, pa Owen-Stoltenbergov plan, pa konačno Dayton. Štošta se mijenjalo, ali konstanta svih tih planova bila je očuvanje Bosne kao države.
Po svim zakonima vojne i političke logike, s obzirom na odnose snaga i ponašanje svijeta, Bosna je trebala biti zbrisana sa političke karte svijeta. Sjetite se, u jednom periodu, dugom, za nas beskrajno dugom, od decembra 1992. do aprila 1994. bili smo potpuno opkoljeni, imali smo tri fronta: Karadžić, Boban, Abdić. Ali, evo, Bosna je opstala. Pregovori su u tome odigrali svoju ulogu jer mi smo paralelno i jačali svoju odbranu i osiguravali kakvo-takvo prisustvo svijeta u Bosni. Ne znam da li sam uvijek vukao najbolje poteze, ali sam uvijek radio po najboljem svom znanju i savjesti i bio spreman saslušati savjet drugih. Nikad se nisam rukovodio strahom ili nekim ličnim razlogom. Biće potrebna izvjesna istorijska distanca da se stvari objektivno i pravično procijene."
- "Lično imam snažno bošnjačko nacionalno i snažno islamsko vjersko osjećanje i to mi ne smeta da se istovremeno osjećam velikim Bosancem. Ja sam tu dilemu u sebi razriješio, mnogi izgleda nisu."
- "Izvjesne simpatije prema tom čovjeku nisam nikada krio. Istina je da mi se nije sviđala njegova ideologija, pa ni način života, njegovi Brijoni, vile, lovačke kuće itd., ali osjećao sam, i mislim da ne griješim, da on nije bio loš čovjek. Jednostavno, nije bio zloća, kako bi to narod rekao. Bio je komunist, ali nije bio boljševik. U jedan idejno pogrješan sistem unosio je nešto ljudskog i podnošljivog. Kažu da je volio život, a ja iz toga zaključujem da nije mrzio ljude, jer to je povezano. Na drugoj strani, imate askete koji to nisu iz uvjerenja nego zbog nekih ličnih frustracija. Oni ne znaju ili ne mogu da žive, pa ne daju ni drugima.
Oni koji bolje poznaju Tita kažu da nije bio velik strateg, ali niko ne osporava da je bio veliki političar, vjerovatno jedan od najvećih na ovim prostorima u dvadesetom vijeku. Možda ova ocjena stoji u opreci sa činjenicom da se Jugoslavija nakon njega raspala, ali ja ne mislim da je on kriv za to. Srpska hegemonija, koja je genetski bila ugrađena u same osnove Jugoslavije, nosila je klicu raspada. Tito se iskreno borio protiv te hegemonije, ali tu bitku nije dobio, tu bitku je, nažalost, izgubio. Ipak, ono što je valjalo u Jugoslaviji, poticalo je dobrim dijelom od njegove ličnosti; ono što nije valjalo poticalo je od njegove ideologije ili je, jednostavno, bilo naslijeđeno."
- "Moglo bi se kazati da je opredjeljenje za nezavisnost Bosne i Hercegovine donekle bilo iznuđeno. Iznuđeno time što mi jesmo željeli nešto veću samostalnost BiH u okviru Jugoslavije, ali nezavisnost naše države, onakva kakva je kasnije tražena, bila je rezultat otcjepljenja Hrvatske i Slovenije. Mi smo rekli da je svaka Jugoslavija sa Hrvatskom i Srbijom prihvatljiva, ali da nikakva Jugoslavija bez jedne od ove dvije zemlje nije prihvatljiva. Kada je Hrvatska izašla iz Jugoslavije, mi smo se našli pred izborom da ostanemo sa Srbijom i Crnom u nekakvoj krnjoj Jugoslaviji ili da idemo na nezavisnost. Opredijelili smo se za ovo drugo. I danas vjerujem da drukčiji izbor nije bio moguć."
- "Najviši nacionalni cilj Bošnjaka, strogo uzevši, nije nacionalan ni isključivo bošnjački – to je cjelovita Bosna, a to znači građanska Bosna i Hercegovina."
V
Nema komentara:
Objavi komentar